Spomenik hrastovim divovima

„Tko je jedan put bio u toj našoj drevnoj šumi, s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikad zaboraviti.“ Zapisao je to 1888. u Viencu, u pripovijetki Slavonska šuma, veliki naš književnik i šumar Ivan Kozarac. A upravo zato, da se nikad ne zaboravi vrijeme starih hrastovih divova i kirijaša, da se ne zaboravi koliko je trebalo truda i muke oko uzgoja i borbe za njihovo održavanje, u srcu Spačvanske šume, u selu Bošnjaci, otvoren je prije deset godina Muzej šumarstva.

Spačvanska šuma najveća je cjelovita šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj, a jedna je i od najvećih u Europi. Nalazi se u porječju rijeka Bosuta, Spačve i Studve, u Vukovarsko-srijemskoj županiji, koja zauzima dijelove povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Površina šumskog bazena u Hrvatskoj zauzima oko 40.000 ha, dok se širi spačvanski bazen prostire i na dijelu vojvođanskog Srijema i ima ukupnu površinu od 51.592,92 ha.

Spačvanska je šuma na neki način donijela civilizaciju na prostor županjske Posavine. Naime, potkraj 19. stoljeća, u doba Austro-Ugarske, poduzetnici i radnici, pripadnici različitih naroda te države, dolazili su u Spačvu radi sječe šuma, dobre zarade i boljega života. Jer slavonska je hrastovina – pravilnih godova, izvrsne strukture, tvrda, a laka za obradu, zlatnožute boje i vrlo trajna – bila i ostala najdragocjeniji materijal u brodogradnji. Od drva hrasta lužnjaka iz Hrvatske diljem Europe izrađivani su crkvena krovišta, vrata i prozori, klecala, u podrumima bačve, na prugama pragovi. U Budimpešti je izgrađen neogotički parlament te vrata i prozori u Muzeju povijesti umjetnosti, a mnoge ustanove u Beču (npr. neogotička građevina Nove vijećnice, palače i dr.) imaju drvenu opremu od slavonske hrastovine. Kuriozitet je da je i parlament u Urugvaju izgrađen od slavonske hrastovine.

U Županji su engleski kapitalisti 1880-ih napravili tvornicu tanina i bačava koja je svojedobno zapošljavala više stotina radnika, a tada se u Hrvatskoj zaigrao i prvi nogomet. Naime, Englezi su sa sobom donijeli loptu i poslije posla igrali tu novu igru, koja je i u Engleskoj bila tek u povojima. Uskoro su im se pridružili i domaći stanovnici i otada pišemo povijest hrvatskog nogometa.

Bogata šumarska tradicija

A o svemu tome govori Muzej šumarstva u Bošnjacima, smješten na 500 m² u zgradi stare škole. Najveći je to šumarski muzej u Hrvatskoj (uz njega, postoji još samo jedan šumarski muzej u mjestu Krasno nedaleko Senja), koji pregledno i bogato prikazuje povijest šumarske djelatnosti slavonskog kraja, posebno spačvanskog bazena, gdje raste hrast lužnjak. U muzeju je sačuvano i izloženo bogatstvo tradicije organiziranog šumarstva – povijest i razvoj šumarstva te alati kao dobar prikaz kako se nekada radilo, a kako se to čini danas.

Muzejom nas je, odjeven u za Bošnjake karakteristično lugarsko odijelo, proveo inženjer šumarstva Antun Leaković, jedan od osnivača muzeja i njegov voditelj, dugogodišnji član Ogranka Matice hrvatske u Županji. Leaković je zaposlenik Hrvatskih šuma koje upravljaju muzejom. Primio nas je najprije u svom uredu, punom šumarskih knjiga, fotografija i karata, i ispričao nam povijest muzeja, ali i šumarstva u Hrvatskoj. Prije toga pohvalio se poznatim Bošnjačanima, glumcima Vanjom Drachom (1932–2009) i Nadom Subotić (1931–2916), slikaricom u stilu kubizma Sonjom Kovačić-Tajčević (1894–1968), a spominje i svoga pretka, vjerskog pisca fra Bernardina Tomu Leakovića (1741–1815), po kome je nazvana tamošnja osnovna škola. Hvali se i znamenitim kemičarom i metalurgom Franjom Hanamanom, izumiteljem prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti, iz obližnjih Drenovaca.

Priča o organiziranom šumarstvu u Hrvatskoj počinje prije više od 250 godina, a 1756. Marija Terezija donijela je prvi zakon, takozvana pravila o ponašanju u šumi. „Ovdje se nekada živjelo od šumarstva, domaći ljudi su bili kirijaši, izvlačili su drva, a ondje su se sjatili i svi ostali, iz drugih dijelova Hrvatske, ali i Englezi, Francuzi, Austrijanci, i svatko je znao svoj posao – jedni su sjekli, drugi izvlačili, a gospoda su trupce odvlačili u Englesku, Francusku…“, kaže Leaković i naglašava: „Od kirijanja se nekada dobro zarađivalo i sve priče o iskorištavanju šuma vrtjele su se – oko dukata! I ovi naši dukati koje današnje djevojke i snaše nose potječu uglavnom iz šume, a manje iz poljoprivrede, o čemu najbolje govori i poslovica ‘Oranje – varanje, kirija – gotov novac!’ Nije tada bilo: ‘Doći će dika s njive pa će me darivat’, nego se govorilo: ‘Kad se dika iz kirije vrati, on će mene darivati!’ I dika je darivao, i to, bome, u dukatima!“

Leaković navodi da je u Hrvatskoj već 1846. utemeljeno Hrvatsko šumarsko društvo, kao treće u Europi nakon onih u njemačkom Baden-Württembergu i u Švicarskoj. Društvo od 1877. do danas, punih 140 godina bez prekida, izdaje znanstveno-stručno i staleško glasilo Šumarski list, koje se ubraja među najstarije svjetske časopise te vrste. U to vrijeme ustrojena je i prva šumarska nastava na jugoistoku Europe, na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima 1860, a 1898. počinje s radom Šumarska akademija ili današnji Šumarski fakultet kao četvrta sastavnica na Zagrebačkom sveučilištu. Šumarska akademija uselila se u novootvorenu zgradu Hrvatskoga šumarskog doma na današnjem Trgu Mažuranića u Zagrebu, gdje je bio smješten i Hrvatski šumarski muzej, koji je radio do kraja Drugoga svjetskog rata.

Prema dokumentima i literaturi koju nam je dao Leaković, ideja o osnivanju Šumarskog muzeja na području Vinkovaca, odnosno Bošnjaka, datira u 1987, iako je sličnih inicijativa bilo i prije, 1960-ih i 1970-ih, kad je Društvo šumarskih inženjera i tehničara ŠG Hrast Vinkovci razmišljalo o osnivanju šumarskog muzeja. Istodobno je tražen odgovarajući prostor, a konačna lokaciju muzeja 1987. ponudila je mjesna zajednica Bošnjaci – u staroj školi. Prijedlog je prihvaćen, a dobivena je i potpora ­Šumarskog društva.

Jedan od najljepših muzeja šumarstva u Europi

Jedan od osnivača muzeja Zvonimir Koščević u dnevniku spominje da je poticaj za osnutak bio odlazak na sajam u Klagenfurt u Austriju. „Uz put smo naišli u mjesto Großreifling gdje smo vidjeli šumarski muzej. Bio je to pravi šumarski, a ne lovački muzej. Želja nam je bila da mi takav muzej napravimo u Vinkovcima, tj. Bošnjacima.“ Radovi na uređenju stare škole započeli su 1988. i trajali su sve do kraja kolovoza 1991. Iako su radovi bili pred završetkom, čak je dopremljen i parket, muzej nije otvoren zbog velikosrpske agresije i Domovinskog rata. Nakon završetka rata prvo se pristupilo obnovi škole, a u trenutcima kad je svima već bilo jasno da će doći do ostvarivanja ideje šumarskog muzeja, Bošnjačanin, učitelj Josip Babogredac, poznat po svojim likovnim interpretacijama Bošnjaka, ali i Posavine, donirao je svoj sačuvani slikarski opus. Godine 2005. definirano je konačno rješenje muzeja te je uz mnogo truda i ljubavi Muzej otvoren 11. studenoga 2007, na blagdan sv. Martina, zaštitnika sela.

Neke od izložaka darovali su mještani Bošnjaka: to su uglavnom tradicijski alati za izradu drvenih predmeta i alati za rad u šumi i izvoz drva iz šume, a najveći dio predmeta dopremljen je iz šumarija na području UŠP Vinkovci, objašnjava nam Leaković, vodeći nas impresivnim postavom muzeja, koji s pravom slovi kao jedan od najljepših u Europi.

Muzejska zbirka podijeljena je u cjeline: radovi u šumi od sadnje sjemena, preko razvoja stabla, sječe i izrade drvnih sortimenata, izvoz trupaca, zaštita šuma te biljnih i životinjskih vrsta koje obitavaju na tom području. U prvoj dvorani nalaze se alati za sječu i izradu drva, različite sjekire, kao što su kranjice, uhorke, drežnička, slavonska, lička,  te pile koje su se rabile za trupljenje stabala – čavlarica ili amerikanka. Vidjeli smo i strojeve za izradu i obradu oboraka, tradicionalne drvene posude toga kraja, a pozornost su nam privukle i drvene klompe, izrađene od jednog komada drva. Na pitanje do kada su ljudi nosili takvu obuću Leaković odgovara kako se sjeća da je drvene klompe nosio njegov djed, ali roditelji već nisu.

U idućoj prostoriji izloženo je oruđe za izvoženje trupaca iz šume. Posebno su zanimljiva karakteristična drvena kola, tzv. parizer, a dojmljive su i stare fotografije iz šumarskog života koje je snimio popularni vinkovački fotostudio Étienne. Zanimljive su i prostorije s instrumentima za mjerenje šuma, doznaku i kartiranje te dio posvećen lovu i životinjskom svijetu šuma spačvanskog bazena. Tu su izloženi preparirani obični jelen i jelen lopatar, košuta, srnjak, divlja svinja i ptice, a dojmljiva je i rekonstrukcija šume poljskog jasena s kasnim drijemovcem.

Posebno je atraktivna dendrološka zbirka s 21 vrstom drveća. Svaka vrsta prikazana je uz pomoć četiriju presjeka da se što bolje uoči građa drveta, a ispod presjeka nalazi se vitrinica u kojoj su list, grančica s pupom, cvijet i plod, s nazivom na hrvatskom i latinskom. U toj nam je prostoriji Leaković ispričao priču o životu hrasta lužnjaka i Spačvanske šume. „Hrast raste sto godina, sto godina živi, sto godina umire, kaže narod, a dugovječnost mu seže i do osamsto godina. Mladim hrastovim šumama smatraju se one do 60 godina starosti, srednjim od 60–90, a starim od 90 do 140 godina, gdje se nalaze elitna stabla.“ Leaković dodaje da su se hrastove šume formirale prije 10.000 godina, u što smo se i sami uvjerili promatrajući izloženi panj hrasta u dvorištu Muzeja, izvučena iz Save prije nekoliko godina, koji se tisućljećima sačuvao u mulju i pougljenio. Metodom 14 C otkriveno je da je riječ o hrastu abonusu staru 7640 godina!

„Šuma nije tek bezlična površina obrasla drvećem; ona nije tek gomila kubika drvne mase koju treba posjeći, izvesti i prodati. Ona je mnogo više od toga. Šuma je slika borbe za opstanak, za životni prostor, borba za svjetlost, toplinu, vodu… u njoj čitamo povijest te vječite bitke, u kojoj vladaju njeni zakoni, nama često nedokučivi“, zapisao je Kozarac. To zna svaki Slavonac koju „ljubi tu svoju hrastovu šumu, nada sve“, posebno slavonski šumar, koji je šumi posvetio život. Mi šumu nismo naslijedili od svojih predaka, kažu šumari, nego smo je posudili od svojih unuka. I zato je moramo čuvati kao oči u glavi.